Gorjani kroz povijest

Pisana povijest Gorjana počinje u srednjem vijeku, no prema arheološkim nalazima ovaj kraj je bio naseljen već u kameno doba. Na ovom su području egzistirali žitelji brončanog i željeznog doba. Početkom nove ere rimska vlast donosi svoju kulturu i način života, a velikom seobom naroda (od 5.st) i pobjedom nad Avarima dolazi do prevlasti novodoseljenih Hrvata (7. st.)

Crkva Sv. Tri kralja, GorjaniGorjani se prvi puta spominju godine 1244. u jednoj darovnici hrvatsko-ugarskog kralja Bele IV. On čitav gorjanski posjed poklanja feudalnoj obitelji Duružmić (Durusma), kasnije Gorjanski. Prema jednoj legendi ime Gara (jedan od prvih naziva) dolazi od zgarišta požara (naime, oko 1170. god. Grci su spalili staru gradinu, a Ivan Duružmić je sagradio novi grad i nazvao ga Gara), a današnja Grčka ulica je navodno po tome dobila ime.

No, za vjerovati je da ime sela potječe od ovdašnjih starosjedilaca koji su sebe nazivali Gorjanima ili Garjanima, budući da je njihovo selište u odnosu na obližnju nizinu Vuke bilo na brdu.

Gorjanski su imali posjede od Petrovaradina i Zemuna na istoku do Novske na zapadu, od Šikloša u Mađarskoj do Jajca u Bosni, te otoke Krk, Cres i još neke na Jadranu. Gradom Gorjanima vladali su do 1478. godine kada obitelj Gorjanski izumire.

U Gorjanima je postojao dominikanski samostan (god. 1347.), po nekima jedini u Slavoniji. Godine 1331 utemeljena je župa Gorjani (prvi župnik bio je Paulus).

Godine 1386. u Garovom dolu blizu Gorjana odigrala se u povijesti poznata gorjanska bitka u kojoj su hrvatsko-ugarska kraljica Marija i njezina majka Elizabeta zarobljene, a od Gorjanskih i njihovih pristaša spasio se Nikola mlađi.

O Gorjanima je pisao i hrvatski književnik August Šenoa, a poznati slikar Oton Iveković prikazao je bitku kod Gorjana uljem na platnu (1907.), koje se trenutno nalazi u gradskoj vijećnici u Đakovu.

Crkva Sv. Tri kralja, GorjaniGodine 1536. gospodari gorjanskog kraja postaju Turci i njime su vladali idućih 150 godina. Ovdje im je bilo sjedište za ovaj dio Slavonije sa svim turskim vjerskim, kulturnim i drugim obilježjima. Iz tog vremena datira turska kula koju je poznati gorjanski župnik Adam Filipović Heldentalski godine 1837. preuredio u crkvu Sv. Tri kralja. Nakon izgona Turaka Gorjani su u sastavu đakovačkog vlastelinstva sve do ukidanja kmetstva 1848. godine.

1.1. 1883. godine Gorjani postaju sjedište općine sve do 1964. kada je osnovana Mjesna zajednica, a općinsko središte ponovo postaju 1994. godine u Republici Hrvatskoj.

Stanovništvo se pretežno bavi poljoprivredom, nešto manje poduzetništvom i uslužnim djelatnostima. U slobodno vrijeme mnogi su aktivni u različitim društvima i udrugama. Tijekom bogate i burne prošlosti mnogi su naraštaji Gorjanaca i onih koji su u Gorjanima živjeli i radili kraće ili duže vrijeme dali veliki doprinos gospodarskom, kulturnom i društvenom razvoju ovoga kraja. Razvijali su ljubav prema domovini, umjetnost, kulturu i rad.

Između mnogih povijesnih i prosvjetno-kulturnih znamenitosti i događaja u Gorjanima izdvajamo nadaleko poznate i priznate gorjanske “Ljelje”, koje su godine 1966. na proslavi 100-te obljetnice Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu proglašene kulturno-povijesnim spomenikom. “Ljelje” su grupa djevojaka, posebno odjevenih (kako se u svakodnevnom životu ne odijeva). Kako su nastale kao običaj koji se i danas održava? Legenda kaže da su Turci zarobili momke i mlade ljude. Djevojke i mlade snaše su se maskirale i s kosama u rukama oslobodile svoje drage jer su se Turci uplašili misleći da su to duhovi. Car je čuo za to i pozvao ih u Beč. Zato one pjevaju “Mi idemo ljeljo, mi idemo kralju ljeljo, od dvora do dvora, do careva stola”…

Na kraju se zahvališe i oprostiše: “Zbogom ostaj kralju, zbogom ostaj kralju, ljeljo”…

Adam Pavić, prof.